Jedna od uobičajenih podjela tikova je podjela na jednostavne (koji obuhvaćaju tek nekoliko mišića ili jednostavnih zvukova) i složene, tzv. kompleksne tikove (koji pak obuhvaćaju nekoliko mišićnih skupina ili pune riječi i rečenice).

Slijedeća podjela tikova je na motoričke i vokalne (zvučne) tikove. Motorički tikovi mogu se pojaviti na bilo kojem dijelu tijela (rukama, nogama, licu, ramenima …). Jednostavni motorički tikovi su kratki, naizgled beznačajni pokreti koji traju vrlo kratko, obično kraće od jedne sekunde. U tu skupinu tikova spadali bi npr. treptanje očima, trzanje glave, grimase lica, pokreti ramenima. Kompleksni motorički tikovi uključuju pak sporije, duže, smislenije pokrete kao što su geste lica, griženje, udarci. Jednostavni vokalni (zvučni) tikovi su besmisleni zvukovi ili glasovi kao što su čišćenje grla, kašljucanje, šmrcanje, siktanje. Kompleksni vokalni tikovi uključuju slova, riječi, fraze, izjave, čak do toga da govor djeteta u potpunosti može biti abnormalan, neobičnih ritmova, tonova, naglasaka ili intenziteta, ponekad uz neposredno ponavljanje vlastitih ili tuđih riječi.

Ovisno o vremenu i intenzitetu pojavljivanja, tikovi se mogu podijeliti na prolazne i kronične. Prolazni tikovi javljaju se više puta dnevno tijekom najmanje 4 tjedna, ali ne duže od perioda od 12 mjeseci. Kronični tikovi su tikovi koji traju duže od godinu dana, s posebnim naglaskom na uvjet da postoji ili motorički ili vokalni tik, a nikako oba istovremeno.

Najnovija stručna literatura još uvijek ne navodi potvrdu konačnih uvjeta koji dovode do razvoja tikova. Razvoj tikova se u stručnoj literaturi najčešće pripisivao isključivo raznim emocionalnim faktorima, a istraživanja unatrag 10-15 godina svoj fokus usmjeravaju na biološke, kemijske i okolinske faktore koji bi mogli pridonositi tom razvoju. Čini se da postoje strukturalna i funkcionalna odstupanja u mozgu ljudi s razvijenim tikovima, međutim točna neurokemijska podloga tikova još uvijek nije poznata. Potvrđena je i genetska osnova podložnosti razvoja tikova; genetski faktori prisutni su u 75% slučajeva tikova, iako nije pronađen samo jedan gen koji uzrokuje razvoj tikova. Istraživači također nisu pronašli jedinstven obrazac koji bi sugerirao da određeni oblici prenatalnih faktora, kasnijih roditeljskih stilova ili iskustava iz djetinjstva vode do razvoja tikova.

Kao što je već spomenuto, prolazni tikovi pojavljuju se kod velikog broja djece predškolske i školske dobi, a dosta tikova, zbog svoje slabe primjetnosti, prođe i nezapaženo. Ogromna većina takvih tikova prolazi sama od sebe, te u njihovom prevladavanju nije potreban nikakav stručni tretman.

U djetinjstvu se tikovi mogu pojaviti u raznim po dijete stresnim životnim situacijama kao što su npr. polazak u vrtić ili školu, promjena mjesta stanovanja, iščekivanje i rođenje brata/sestre, odlazak na ljetovanje, i sl, ali i u situacijama koje nisu naočigled tako stresne ali u djetetu izazivaju osjećaje uznemirenosti i tjeskobe (npr. promjene u obiteljskoj dinamici, svađe između roditelja, itd). Neki od tikova se mogu pogoršati u situacijama u kojima se dijete osjeća pod stresom, tjeskobno ili nervozno, ili pak umorno. Bitno je, dakle, promatrati dijete i procijeniti što je to u njegovom životu moglo dovesti do pojave tika i kako mu se ta stresna situacija može olakšati, te dijete eventualno naučiti nekim tehnikama prevladavanja i ovladavanja stresnom situacijom te smanjena napetosti.

Važno je napomenuti kako je tik gotovo nemoguće zaustaviti svojom voljom, ili je ta voljna kontrola moguća u vrlo kratkom vremenskom periodu. Drugim riječima, dijete ne „tika“ namjerno, iz inata, niti može dugoročno utjecati na svoj tik. Bitno je da se dijete zbog svog tika ne opominje niti kažnjava, niti mu je poželjno stalno svrtati pažnju na tik, jer će time dijete samo postati još tjeskobnije, niskog samopouzdanja, i tik će se još više „ukorijeniti“, uz pojačan rizik da prestane biti prolazan a postane kroničan.

Kod procjene je li zbog tika potrebno zatražiti stručnu pomoć, bitno je vidjeti u kolikoj mjeri tik utječe na djetetovo svakodnevno funkcioniranje, odnosno u kojoj mjeri tik utječe na njegov život. Ukoliko je utjecaj tika na djetetov život velik, ukoliko dijete zbog tika otežano funkcionira u socijalnoj sredini u kojoj živi ili ako zbog njega otežano komunicira, onda je stručnu pomoć potrebno potražiti neovisno o dužini trajanja tika.

Neki tikovi ipak ne prolaze sami od sebe, već su jače izraženi i pojavljuju se češće kroz duži vremenski period. Ipak, takvi dugotrajni, kronični tikovi su relativno rijetki, te se dijagnosticiraju tek kod 1% djece s tikovima. Kronični tikovi mogu biti vezani uz specifični poremećaj, tzv. Tourettov sindrom, koji je karakteriziran višestrukim motoričkim i vokalnim tikovima, te je često vezan uz opsesivno-kompulzivni poremećaj te uz poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD).

Važno je, dakle, pratiti dužinu trajanja tika i njegov utjecaj na djetetovo svakodnevno funkcioniranje. Ukoliko tik traje duže od mjesec dana ili dijete ima istovremeno više vrsta tikova, bitno je potražiti stručnu pomoć (pedijatra, dječjeg psihijatra, dječjeg kliničkog psihologa, po potrebi i neurologa).

Literatura:
DSM-IV, Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje Američke psihijatrijske udruge. Naklada Slap, 1998.

MKB-10, Višeosna klasifikacija psihijatrijskih poremećaja u djece i adolescenata Svjetske zdravstvene organizacije. Naklada Slap, 2003.

http://www.keepkidshealthy.com/schoolage/tics_school_children.html 

Literatura:
DSM-IV, Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje Američke psihijatrijske udruge. Naklada Slap, 1998.

MKB-10, Višeosna klasifikacija psihijatrijskih poremećaja u djece i adolescenata Svjetske zdravstvene organizacije. Naklada Slap, 2003.

http://www.keepkidshealthy.com/schoolage/tics_school_children.html