2009-05-25 00:00:00 Disleksija – najčešća poteškoća čitanja Disleksija se ubraja u specifične teškoće učenja, a odnosi se na poteškoće djeteta u učenju čitanja i razumijevanja pisanog jezika. Disleksija se ubraja u specifične teškoće učenja, a odnosi se na poteškoće djeteta u učenju čitanja i razumijevanja pisanog jezika. Disleksija nije povezana s intelektualnim statusom, motivacijom ili ostalim sposobnostima djeteta; česta je kod djece s prosječnom ili natprosječnom inteligencijom. Jedna od najčešćih (vrlo pogrešnih!) zabluda vezana uz djecu s disleksijom jest nedostatak motivacije koja im se pripisuje: „Mogao bi naučiti čitati da se samo malo više potrudi ... sigurno je lijen ... a tako je pametan/bistar/inteligentan ...“. Djeca s disleksijom imaju poteškoća sa stvaranjem osnovne povezanosti između slova i pripadajućih glasova, što im zatim značajno otežava sricanje slova i riječi, pisanje i govorenje. Po nekim istraživanjima, oko 20% pripadnika zapadne civilizacije ima neki oblik poteškoća čitanja, a 85% od njih ima disleksiju, koja može široko varirati u svom intenzitetu (od vrlo blage do vrlo intenzivne). Novija istraživanja ukazuju na pojavu disleksije uslijed specifičnosti u strukturi i formiranju mozga, te uslijed načina na koje mozak procesira informacije koje zaprima. U odnosu na ljude bez disleksije, ljudi s disleksijom obrađuju informacije različitim dijelom mozga. Specifični razlog zbog kojeg neke osobe na takav način obrađuju informacije još uvijek je nepoznat, iako se smatra da može jednim svojim dijelom biti uvjetovan i nasljednim faktorima.Što je disleksija? U učenju čitanja djeca najčešće koriste tipične vještine dekodiranja: uče prepoznavati kako izgleda pojedino slovo te uz njega uče pripadajući zvuk/glas. Nakon toga počinju učiti kako slova izgledaju i zvuče kada ih se stavi zajedno da oformljuju riječ. Taj nivo učenja se zatim povezuje s učenjem i zapamćivanjem riječi i njihovih značenja te kako oformljuju rečenice. Dijete s disleksijom obično ima poteškoće sa stvaranjem veze između glasa i slova kojem taj glas pripada, kao i sa stapanjem tih glasova u oformljenu riječ. Ukoliko je djetetu potrebno više vremena da „odglasa“ riječ, to mu značajno otežava čitanje i razumijevanje pročitanih rečenica. Tako se lako može dogoditi da dijete s disleksijom u širem kontekstu rečenice ili odjeljka zaboravi pojedinu riječ i njeno značenje. U nekim slučajevima disleksije, dijete se muči s raspoznavanjem pojedinih glasova (kao što su npr. B i P), ili ima poteškoća u identificiranju točnog poretka slova. Utvrđivanje disleksije Sumnja na disleksiju kod djeteta se uglavnom potvrđuje tijekom osnovne škole. U nekim slučajevima, disleksija ne postaje očita sve dok dijete ne postane starije te pokušava učiti gramatiku i sintaksu rečenice, ili čitati duži i složeniji materijal. Mnoga djeca tijekom dužeg perioda vremena ne budu pravilno identificirana kao disleksična. To kod takve djece stvara značajnije poteškoće u čitanju i veliki pad u razvoju samopouzdanja. Zbog takvih razloga, u potpunosti je nužno već tijekom prvih par razreda osnovne škole prepoznati simptome disleksije te odmah započeti odgovarajuće vježbe čitanja odnosno logopedsku terapiju. Tijekom predškolskog i razdoblja nižih razreda osnovne škole, neki znakovi disleksije mogu uključivati poteškoće s: Učenjem govora Izgovaranjem dužih riječi Rimovanjem Učenjem abecede, dana u tjednu, boja, oblika, brojeva Učenjem čitanja i pisanja vlastitog imena Učenjem veza između slova i pripadajućih glasova Dekodiranjem jednostavnih riječi Točnim korištenjem „b“ i „d“ Čitanjem i slovkanjem riječi s točnim redoslijedom slova, npr. „sap“ umjesto „pas“ Rukopisom i finom motoričkom koordinacijom. Kod starije djece, adolescenata i odraslih osoba, svi navedeni znaci mogu također još uvijek biti prisutni, uz dodatak da: Čitaju i slovkaju daleko ispod očekivanja za svoju dobnu skupinu Izbjegavaju čitanje i pisanje Su spori u čitanju te pisanim zadacima i testovima Se muče s učenjem stranog jezika.
Disleksiju, kroz detaljni postupak obrade i evaluacije, formalno dijagnosticira stručnjak logopedije/defektologije, najčešće uz usku suradnju sa stručnjacima drugih profila s obrazovanjem i iskustvom u radu s disleksijom (psihologom, pedagogom, učiteljem, dječjim psihijatrom, pedijatrom, liječnikom školske medicine ...). |
Osnovna škola "Braća Glumac" Lastovo |